UHPD SV. ANTO SARAJEVO

Udruženje Hrvatsko pogrebno društvo ,,Sv Anto'" Sarajevo je najstarija udruga sa hrvatskim predznakom u gradu Sarajevu  koja ima neprekinuti kontinuitet u radu od godine osnivanja - 1921.g. do danas – punih 95 godina. (HKD Napredak je osnovan 1902.g. ali je zabranjen 1949.g. i ponovo 1990.g. obnovljen)

POVIJESNI OKVIR VREMENA KADA JE OSNOVANO DRUŠTVO

Nakon četiri krvave godine koje su uslijedile, Sarajevo je kao dio Bosne i Hercegovine ušlo u sastav nove države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija). U to vrijeme je Sarajevo bilo glavni grad Drinske banovine. Glavni industrijski pogoni u gradu bili su Fabrika duhana, Pivara, Tkaonica ćilima, Tvornica čarapa, što je podignuto još prije Prvog svjetskog rata. Uz sarajevski željeznički čvor, izgrađen u razdoblju 1882-1906., vremenom se razvila velika Željeznička radionica koja je zapošljavala preko tisuću radnika, pa je bila najveći pogon u gradu. Tako je u razdoblju između dva svjetska rata gradska privreda u osnovi počivala na zanatstvu, trgovini i općenito robnom i novčanom prometu. Te, 1921.g. otvoreno je Narodno pozorište Sarajevo, a prvu zvaničnu utakmicu odigrao NK Željezničar sa SAŠK-om 17. 09. 1921. g. U Sarajevu živjelo je prema prvom popisu stanovništva u Kraljevini SHS od 31. januara 1921. 66.317 stanovnika. U tom ukupnom broju je prema vjerskoj strukturi u gradu bilo 22.474 muslimana, 16.317 pravoslavnih, 19.242 rimokatolika, 7.458 Jevreja, 470 evangelika, 160 grkokatolika, 29 ostalih i 16 bez konfesije ili nepoznato.

OSNIVANJE DRUŠTVA

„ Svaki rat sa sobom nosi osjetljive i teške posljedice. Naro­čito su one došle do izražaja nakon prvog svjetskog rata. Narod je oskudijevao i patio. Život je bio težak. Radničke nadnice bile su minimalne, vrijednost novca je padala. Da nevolja bude veća, poja­više se i redovni pratioci svakoga rata i neposrednog poslijeratnog perioda: pojaviše se bolesti, zaraze, epidemije. Umiralo se. A smrt ne pita pogađa li moćnika ili siromaha. Za svakog vrijedi isti zakon. Ona, istina, u svakom domu ostavlja svoje prebolne tragove, ali siromašni građani podnijeti će smrtni slučaj još mučnije, jer je ovaj vezan i uz osjetne materijalne izdatke. Svatko, naime, bio bogat ili siromah, jednako želi da svoga pokojnika, na način dostojan čovjeka, otpremi na njegovo posljednje počivalište. A ovo košta. „

U lipnju godine 1921. umire u gradu Sarajevu kao siromah, čovjek koji je živio za te prilike, normalnim životom. Slučaj je bio tema dana u gradu, te su o tome pričalo i u društvu u kome su bili gospoda Jozo Svrzo, Ivan Giljanović,  Petar Zelenika, Josip i Nikola Milošević i Ivan Komljenović. Netko je spomenuo mostarsku Bratovštinu sv. Ante. Tada se rodila jedna ideja, čija je sudbina bila da se ostvari i da kroz rad učini mnogo dobra svojim sugrađanima. Oni odlučiše povesti akciju da se u Sarajevu osnuje slično društvo, ali sa što većim i širim djelokrugom. Pokretači su naišli na razumijevanje i potporu od strane katoličke crkve pa se živo i sa mnogo elana baciše na posao. To je bilo u vrijeme nadbiskupa Ivana Šarića kada se broj katolika ubzano povećavao. Briga nadbiskupa je bila gradnja ili obnova crkvenih objekata. Putem Katoličke Akcije on se borio protiv nevjere i nemorala. Iz križarskih redova izrastali su laici osposobljeni za promicanje katoličkih načela u javnom životu. Kraljevina Jugoslavija bila jedna od najzaostalijih u Europi a BiH je bila njena ekonomski najnerazvijenije područje. Nepismenost i siromaštvo su bili u to vrijeme pokazatelji stanja. Nepismenih je 1921. bilo više od 80%. To je bilo povijesno okruženje rađanja Društva. Gradonačelnik Sarajeva u to vrijeme je bio Dr. Ljudevit Novat (1920. - 1922.) rođen je 1871. godine u Beču, gdje je završio osnovno, srednje i visoko obrazovanje. Doktorirao je pravne znanosti. Službovao je u Gračanici, Tuzli, Sarajevu i Beču. Od 1900. godine radi kao politički pristav kod Zemaljske vlade u Sarajevu, da bi nešto kasnije obavljao dužnost policijskog nadsavjetnika Policijske direkcije u Sarajevu. Nakon što je završen Prvi svjetski rat i ustanovljena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, imenovan je u prvo Narodno vijeće Sarajeva. Nešto kasnije unaprijeđen je za vladinog savjetnika. Gradonačelnik Sarajeva je od 1920. godine.    

Prvi sastanci pokretačkog odbora su održani u hotelu »Pošta«. U sarajevskim katoličkim obiteljima , kojih je bilo više tisuća , povedena je živa agitacija. Bio je to težak posao da se ljudi oduševe i zagriju za jednu novu ideju...

8. rujna 1921. g. otvorio je Petar Zelenika osnivačku skup­štinu u prostorijama Hrvatskog pjevačkog društva »Trebević«. Pozdravivši nazočne, obrazložio im je u kratkim crtama svrhu i ciljeve Pogrebnog društva. Ujedno je predložio da skupštini predsjedava Lovro Vlaho. Predsjednik Vlaho pozdravio je prisutne s nekoliko prigodnih riječi i zamolio ih da saslušaju Pravila.

Prema prihvaćenim Pravilima izabran je Upravni odbor od 10 članova i 5 zamjenika te Nadzorni odbor od 2 člana.



Na Skupštini su u prvi Upravni odbor jednoglasno iza­brani građani: Petar Zelenika, posjednik, Mato Bekavac, nadžup-nik, Mijo Ćosić, privatni službenik, Nikola Milošević, porezni ovrhovitelj, Mijo Grgić, bašmuktar, Ljubo Zovko, privatni činovnik, Josip Milošević, umirovljeni podvornik, Ivan Perković, svratištar, Mato Tomić, zvaničnik Stambenog ureda, Ivan Giljanović, parketar, Jozo Svrzo, limar, Ivan Komljenović, tipograf, Gustav Cvitković, mehaničarski obrtnik i Stjepan Župan, podvornik. Za revizore su izabrani Vitomir Zubac, bankovni činovnik i Anto Raguz, trgovac.

Tom prilikom darovali su Društvu za Potporni fond: Jozo Bilić krojač, 1.000 kruna, Hrvatska trgovačka banka u Sarajevu 500 kruna i Nikola Milošević, porezni ovrhovitelj, 600 kruna.

Tim je danom udaren temelj današnjem društvu, koje je tom prilikom dobilo ime Bratovština sv. Ante Padovanskog u Sarajevu.

Na prvoj odborskoj sjednici Odbor se konstituirao ovako: predsjednik Petar Zelenika, potpredsjednik Mato Bekavac, tajnik Mijo Ćosić, blagajnik Nikola Milošević, odbornici: Mijo Grgić, Ljubo Zovko, Josip Milošević, Ivan Perković, Mato Tomić, Ivan Giljanović, Jozo Svrzo, Ivan Komljenović, Gustav Cvitković i Stje­pan Župan. Za revizore su izabrani, kao što smo već spomenuli, Vitomir Zubac i Ante Raguz.

Prva zadaća Društva bila je da organizira prikupljanje članarine. Ta dužnost pada tim teže jer je doba opće ekonomske depresije i financijske nestabilnosti. Poslijeratne poteškoće, mini­malne plaće i sve ostale neprilike koje prate takvo doba uvjetovale su nemogućnost širokih slojeva za bilo kakve izdatke koji nisu vezani za svakodnevno uzdržavanje života. Nije se mogao očekivati brzi uspjeh i povjerenje u novoosnovano društvo. Pod takvim okol­nostima, u kojima se trebalo boriti s mnogim zaprekama i teško­ćama, započeo je s radom prvi odbor.

Iskustvo je nalagalo da se odmah imenuje upravitelj, koji bi primao članarinu i izvršavao sve zaključke Odbora, jer se od odbornika nije moglo očekivati da zbog rada u Društvu zanemaruju službu od koje žive. Stoga je na sjednici od 4. prosinca 1921. za upravitelja izabran Petar Zelenika, koji je i inače uživao veliko povjerenje kod članstva i stekao osobite zasluge pri osnivanju Društva. Kako je on, vršio i dužnost predsjednika, zahvalio se na toj časti. Na mjesto predsjednika stupio je privremeno, do redovite Glavne godišnje skupštine, Mijo Grgić.

Već se na prvim sjednicama raspravljalo o detaljima vezanim uz pokopavanje umrlih članova. Tako je zaključeno da se smrt člana Društva objavi osmrtnicama koje će se izvješavati na raskrsnicama i vidnim mjestima po gradu, a posebno u najbližoj okolici pokojnikovog stana. Društvo će se pobrinuti za sve što je potrebno za pokop, dekorirati i ukrasiti sobu u kojoj pokojnik leži, prenijeti mrtvaca u dekoriranim mrtvačkim kolima na groblje. Pogrebu će prisustvovati odbornici i članovi, sprovod će biti oglašen zvonjenjem, priredit će se zadušnica i ostalo.

Kako Društvo nije imalo vlastitog inventara za sahranu preminulih članova, to je dužnost sahranjivanja privremeno, predana Pogrebnom zavodu »Pietet« vlasnika Petra Vekića.

Prvi pokojnik koji je kao član Društva pokopan 21. lis­topada bio je Nikola Dražić. Ovom su sprovodu prisustvovali svi odbornici i brojno članstvo. Odbornici su nosili vijenac sa trakama kao posljednji pozdrav Društva svome članu. Pošto pokojnik još nije bio stekao pravo na besplatan pokop, režijske troškove snosila je obitelj. Ovaj prvi nastup pribavio je Društvu lijep broj novih članova i ono je moglo početi razvijati svoj rad onako kako to Pravila propisuju.

Tokom vremena postajali su smrtni slučajevi članova Društva sve češći, pa je Odbor počeo pomišljati na to da nabavi najpotrebnije i najnužnije rekvizite za pokop. Kako Društvo nije raspolagalo gotovinom, odlučeno je da se uzme mjenični zajam. U tu svrhu trebalo je 37.500 dinara. Najpovoljnije uvjete dala je Hrvatska trgovačka obrtnička banka. Odbor je takode smatrao po­trebnim da se nabave dekorativna mrtvačka kola, i to u Ljubljani ili Mariboru.

Kako su se neki odbornici zahvalili na časti, uslijed preopterećenosti svojim svakidašnjim poslovima, a ostali se nisu usudili primiti odgovornosti oko sklapanja zajma za kupnju inventara, saz­vana je 5. ožujka 1922. godine I izvanredna skupština. Na toj skup­štini, održanoj u svratištu »Pošta«, poslije dužeg raspravljanja odobreno je uzimanje spomenutog zajma za nabavku inventara u visini 37.500 dinara, a od kupnje mrtvačkih kola odustalo se zbog previsoke cijene.

Izvršena je dopuna Odbora, koji će upravljati Društvom do redovne glavne skupštine, a za predsjednika je izabran Mijo Grgić. Društvo u tom trenutku broji 240 članova. Prisutni mesarski obrtnik Ivan Posavac javlja se kao dobrotvor i prilaže svotu od 500 dinara.

Uslijed priliva članstva Odbor se morao pobrinuti za stal­ne društvene prostorije. Do tada se radilo u ustupljenim pros­torijama. Bilo je neophodno za budući intenzivniji i nesmetan rad raspolagati vlastitim prostorijama, inventar se negdje morao smjestiti. Zauzimanjem odbornika Mate Tomića Društvo je dobilo prostorije u parteru kuće broj 9 u Ćukovića ulici. Čukovića ulica, gdje su bile prve prostorije Društva do 1895 ulica se zvala Budimlića sokak, po nekom članu stare sarajevske srpske trgovačke porodice Budimlića, koja se ovamo doselila iz Budima krajem 17 stoljeća, a nastanila se upravo u ovoj ulici početkom 18 stoljeća Nakon toga dobija naziv Muvekitova ulica po poznatom muvekitu, geografu i bibliotekaru Salihu Hadžihuseinoviću.  On je bio prvi muvekit tek otvorene Muvekithane 1859, pri Gazi-Husrevbegovom vakufu, da bi kasnije dobio isti nadimak. Potom je dobila naziv Ćukovića ulica, po uglednom trgovcu Kosti Ćukoviću, koji je bio i zastupnik u gradskoj skupštini.

U prvo vrijeme članarinu su ubirali podvornik i neki odbornici te su je predavali blagajniku. Kako je broj članova sve više rastao, pokazalo se da taj način ubiranja članarine više nije podesan. Stoga se odredilo vrijeme za uplaćivanje članarine u samim društve­nim prostorijama.

Odbornik Jozo Svrzo je, uz saglasnost svih odbornika, nabavio inventar kod Pogrebnog zavoda u Mitrovici (J. Andrasi), koji je tom prilikom darovao Društvu 500 dinara i time postao dobrotvorom. Inventar je procijenjen na 100.000 dinara i osiguran protiv požara kod Osiguravajućeg društva »Croatia«.

1884. godina je osnovana Croatia u Zagrebu. Čim su prilike dopustile podnesena je zamolba zajedničkom Ministarstvu financija, kao tadašnjoj upravnoj vlasti, za proširenjem poslovanja i na Bosnu i Hercegovinu. U većim se mjestima osnivaju zadružna povjerenstva, a u gradovima Sarajevo i Mostar glavna zastupstva. Croatiin put u Bosni i Hercegovini obilježila je 1903. godina kada je u katastrofalnom požaru u Travniku i travničkoj regiji izgorjela silna imovina Taj događaj nije oslabio Croatiu. Povjerenje joj ukazuju novi osiguranici i Croatia iz dana u dan jača. Poslovi u Bosni i Hercegovini se osjetno intenziviraju i proširuju, te se ukazuje potreba za proširenjem poslovanja i u Sarajevu se 1905. otvara podružnica Sarajevo. Od 1992.g. Društvo je godinama bilo vjerno osiguravajućem društvu »Croatia«.