Opsada Sarajeva 1991.-1995.
Opsada Sarajeva bila je jedna od najdužih opsada u povijesti modernog ratovanja i najduža opsada jednog glavnog grada ikada. Trajala je 44 mjeseci, od 5. travnja 1992. do 29. veljače 1996. godine, što je tri puta duže od opsade Staljingrada, a u prosjeku je 329 projektila ispaljivano na grad dnevno. Sveukupno je ispaljeno oko 50.000 tona topničkih projektila na grad. Sukobljene strane u sukobu bile su Vojska Republike Srpske, koja je sa 18.000 rezervista opkolila grad, i Armija Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatsko vijeće obrane koje su branile grad, kao i raznorazne paravojne formacije s obje strane. Tijekom opsade, grad je bio gotovo potpuno odsječen od ostatka države te je nastala nestašica hrane, električne struje, plina, lijekova i vode, tako da su Sarajlije znale ići do rijeke Miljacke radi napajanja, gdje su često bili izloženi pucanju snajpera.
Ujedinjeni narodi su tijekom tog razdoblja konvojima snabdijevali Sarajlije hranom, lijekovima i gorivom za generatore u bolnicama, jedinom pekarom tada u gradu te središnjom pumpom za vodu. Prema Istraživačko dokumentacijskom centru (IDC), opsada u Sarajevu je uzrokovala 14.011 žrtava, od čega je 7.808 ljudi preminulo 1992. a 3.392 1993. godine, čime je to najveće stratište rata po ljudskim gubicima. Doktori glavne bolnice u gradu su javili da su primali pet do petnaest ranjenih žrtava snajpera dnevno. Tijekom opsade umrlo je oko 14.000 ljudi, od čega 5.604 civila (među njima 643 djece a bilo je oko 56.000 djelomično i teško ranjenih. 4/5 svih žrtava dogodilo se 1992. i 1993. godine. Od 5.604 mrtvih civila, 3.899 su Bošnjaci (70 %), 1.133 Srbi (20 %), 439 Hrvati (8 %) te 133 ostali.Broj stanovnika se nakon rata smanjio sa 520.000 na 349.000, a kasnije se broj povećao za 89.000 ljudi, raseljenih Bošnjaka iz istočne Bosne. Etničke podjele, postale su trajne tako da je stanovništvo Sarajeva promijenjeno: nakon rata su Bošnjaci činili 89 % stanovništva: njihov udio povećao se od 1991. do 1998. sa 252.000 na 304.000 pripadnika, dok se broj Srba smanjio sa 157.000 na 18.000. Broj Hrvata spao je sa 35.000 na 21.000 pripadnika. Tijekom opsade, broj samoubojstava u Sarajevu je dramatično porastao, broj pobačaja se udvostručio a broj rođene djece smanjio za 50 %. Od 65.000 do 80.000 djece u gradu, najmanje 40 % je doživjelo da snajperi izravno pucaju na njih. Prema procjenama, na Sarajevo je ispaljeno 64.490 granata i projektila u prve dvije godine opsade ili otprilike 329 dnevno. Najviše je bilo 22. srpnja 1993., kada je ispaljeno 3.777 projektila na grad. Sveukupno, procjenjuje se da je između 480.000 i 500.000 projektila ispaljeno na grad.
1.ožujka 1992. U vrijeme postavljanja prvih barikada nepoznate osobe su skinule i odnijele tablu sa natpisom Hrvatsko pogrebno društvo. Izvršni odbor donosi odluku da privremeno postavi staru tablu Pogrebno društvo „PALMA“.
Imovina Društva je od prvog dana rata maksimalono štićena. Glavne knjige evidencije koje imaju veliku povijesnu vrijednost, bile su sakrivene u podrumskim prostorijama koja su osigurana čeličnim vratima. Ništa nije otuđeno a granate su uništile prozore od sale , uredski stol i plafonjere.
Ulazna vrata u poslovni prostor Društva su bila blokirana pune četiri godine zbog djelovanja snajpera. Članovi su koristili improvizirani prolaz kroz dvorište i probijeni otvor kroz zid da bi uplatili članarinu ili prijavili smrtni slučaj.
Zbog enormne inflacije u ožujku 1992.g. ( na godišnjoj razini bila je preko 10.000 % ) Izvršni odbor donosi odluku da se kupuju devize (njemačke marke) za potrebe Društva. Kupljeno je 900 DM po cijeni od 2.435 dinara a devize su zbog sigurnosti čuvane u stanu jednog od članova IO.
U rujnu 1994.g. analizirana je osobna materijalna situacija odbornika. Svi članovi IO su umirovljenici koji su zadnju mirovinu primili u veljači te godine. Izvanrednim naporima odbornika i nesebičnim volonterskim radom Društvo je sačuvano tijekom 2,5 godine koje su bile najteže u povijesti. Iz sredstava donacije odvojeno je po 50 DM za članove IO, a ne iz sredstava Društva. To je bila simbolična nagrada za veliki humanitarni rad a a cilju golog preživljavanja obitelji odbornika.
Zbog nemogućnosti obavljanja sahrana na gradskom groblju Bare aktivirana su stara groblja i to:
Groblje Sv. Josip je najveće katoličko groblje u gradu, površine 2,4 hektara. Od 1966.godine, kada je otvoreno groblje Bare, ovdje nisu obavljane sahrane, sve do agresije na Sarajevo, 1992. godine. Tada je Župni ured “Srca Isusova” upravu nad ovim objektom prenio na KJKP „Pokop“. Na groblju Sveti Josip, u njegova 4.473 grobna mjesta, sahranjeno je 6.720 lica,
Groblje Sv. Mihovil je katoličko groblje u Koševu površine 1,7 hektara smješteno uz pravoslavno groblje Svetog Arhangela Mihaila. Na groblju Svetog Mihovila u 2.216 grobnih mjesta sahranjeno je 3.495 lica katoličke vjere, Sahranjivanje je 1966. godine obustavljeno, ali je tokom opsade Sarajeva ponovo započeto. Ovo je groblje do 2002. godine bilo pod upravom Župnog ureda “Srca Isusova”, kada je upravljanje njime preuzelo KJKP „Pokop“.
Groblje Lav, površine 2 hektara, nalazi se na području Koševa u neposrednoj blizini Univerzitetskog kliničkog Centra u Sarajevu. U najtežim momentima historije ovoga grada, od travnja 1992. do decembra 1995. godine, kada se na groblju Bare zbog neposredne izloženosti artiljerijskoj vatri agresora nisu mogle obavljati sahrane, groblje Lav je ponovo aktivirano. U tom razdoblju ukopano je 3.880 lica. Posebne parcele rezervirane su za sahranjivanje muslimana, pravoslavaca, katolika i ateista.
Posljedice rata 1992-1995 u Sarajevu bile su katastrofalne za Društvo. Za četiri ratne godine Društvo je napustilo 3.263 članova zbog iseljavanja a 701 član je umro ili izgubio život zbog ratnih dejstava. Primljen je simboličan broj novih članova – 202. Svake ratne godine Društvo je gubilo u prosijeku tisuću članova. Taj trend opadanja članstva ni 25 godina od početka rata nije zaustavljen.